Hrvatski dan – vrijeme je da se odabere

Ljeto je doba kada naši iseljenici i njihovi potomci najviše posjećuju Hrvatsku, BiH i zavičaje u drugim državama. Velika Gospa središnji je simboličan dan iseljeničkih okupljanja, premda se u mnogim zavičajnim sredinama ona događaju tijekom cijelog srpnja i kolovoza. Istodobno, posebice se toga dana naši iseljenici okupljaju na blagdanskim misama i susretima diljem svijeta, a osobito je velika i duga tradicija u Chicagu, gdje Hrvati taj blagdan veličanstveno i, američki glamurozno, slave.

Prijedlog da se službeno, s državne strane, odredi jedan dan u godini kao dan hrvatskih iseljenika već je dugo na stolu. Tako je prije koju godinu Središnji državni ured za Hrvate izvan RH uputio na e-savjetovanje prijedlog odluke o proglašenju „Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske“, koji je podržao i Savjet Vlade za Hrvate izvan Hrvatske, s nadnevkom 22. kolovoza, kada se slavi spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice, koji je predlagatelj ekstenzivno protumačio i u smislu Kraljice Hrvata, koja pak u svom naslovu ima atribut „Najvjernije Odvjetnice Hrvatske“. Prijedlog se međutim nije „primio“ i za sada je, čini se, „na ledu“.

U tome smislu predložen je i spomendan sv. Leopolda Mandića 12. svibnja. Leopold je rodom iz Herceg-Novoga (što bokeljskim Hrvatima daje posebnu „težinu“), koji je pak najveći dio života proveo u Padovi, nikad ne izgubivši vezu s Domovinom i zavičajem. Predlagatelj se pak pritom vodio primjerom sv. Patrika (kojega rado slave ne samo irski nego i hrvatski ateisti). Ipak, ako bismo se vodili kriterijem najpopularnijeg sveca u Hrvata, onda je to nedvojbeno sv. Ante Padovanski, koji se slavi 13. lipnja.

Svojedobno je Hrvatska biskupska konferencija, s obzirom na to da je i Sveta Obitelj emigrirala u Egipat, odredila da se u Hrvatskoj na blagdan Svete Obitelji obilježava i Dan iseljenika. A kad smo već kod katoličkog kalendara, imali smo i prijedlog da se tim danom uzme 19. ožujka, blagdan sv. Josipa, budući da ga je Hrvatski sabor još u 17. stoljeću proglasio zaštitnikom Hrvatske, što je hrvatski episkopat osnažio 1972. i 2008.

Treba reći i to da su se još prije Drugoga svjetskog rata godišnje manifestacije hrvatskih iseljenika održavale u SAD-u pod nazivom „Hrvatski dan“, obično tijekom lipnja ili srpnja. Hrvatska seljačka stranka uvela je pak nakon rata „Hrvatski narodni dan“, koji se osobito slavio u Kanadi.

Aktualna su razmišljanja da se taj dan odredi za posljednju nedjelju u srpnju, kada se na Susku, otoku simbolu hrvatskoga iseljavanja, Suščani tradicionalno okupljaju. Bilo je i prijedloga da se za taj dan izabere 16. srpnja, kada su Hrvati diljem svijeta 2018. jedinstveno i veličanstveno proslavili povratak hrvatskih nogometaša u domovinu nakon srebra u Rusiji.

Zacijelo prijedloga i praksi ima još. I svi imaju svoje prednosti i nedostatke. No ono što je jasno i bitno jest da potreba za takvim danom postoji, što je uvidio i zakonodavac propisavši u Zakonu o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske u članku 10. da „Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi odluku o proglašenju ‘Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske’“. Sukladno svemu, država takav dan treba što prije predložiti, provesti savjetovanje, posebice s Crkvom, koja o tome ima što reći, kao i sa spomenutim Savjetom, koji, koliko je autoru poznato, na ovogodišnjoj sjednici nije o tome raspravljao. Ukratko, na državi (politici) je (pro)pitati i odrediti.

Dva su momenta pritom važna. Prije svega, taj dan ne smije biti „pojeden“ od „jačeg“ dana (što bi se, primjerice, o Velikoj Gospi moglo dogoditi). I drugo, važnije, treba voditi račun o tome da taj dan mora biti dan sinteze i sinergije, a nikako „isključivanja“ u smislu „Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske“, kao da se to ne tiče Hrvata u Hrvatskoj!? Bolje bi dakle bilo nazvati ga „Dan Hrvata“, „(Svjetski) Hrvatski dan“, „Hrvatski narodni dan“, „Hrvatski nacionalni dan“, „Svehrvatski dan“ ili sl., a svakako tako da se izrazi svenacionalni značaj toga dana.

Ako je autoru dopušteno „unaprijed“ razmišljati, podržao bi Josipovo 19. ožujka, i to iz dvaju razloga. Prvi je taj što ga je Hrvatski sabor prozvao zaštitnikom Hrvatskoga Kraljevstva odnosno Hrvatske, naposljetku i hrvatskoga naroda u cjelini jer, kako su 1972. mudro istaknuli hrvatski biskupi, „Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta“. Osim toga, sv. Josip slovi zaštitnikom Crkve (što ateisti zacijelo mogu prihvatiti kao civilizacijsku činjenicu), obitelji, očinstva, mladeži (što nam u ovoj demografskoj krizi nije zgorega) i radništva (što sindikatima može samo koristiti) te iseljenika (bio je emigrant). Drugi je važan razlog činjenica što je nadnevak unutar školske godine, jer bi naime taj dan za odgoj djece i mladih u duhu svehrvatskog zajedništva i patriotizma nedvojbeno imao veliku važnost.

Prijedlozi su na stolu. Treba ih što prije razmotriti i odrediti dan koji će svim Hrvatima biti jednako važan i potreban. Jer Hrvat je „neograničeno“ svagdje i svagda – Hrvat!